Danom završetka pisanja ovog teksta otvoreno je gradilište našeg posljednjeg projekta, novog vrtića u gradu Krku. Projekt smo započeli 2005. godine, te smo paralelno s projektiranjem izradili detaljni plan za područje novog stambenog naselja u novom dijelu Krka. Usporedo s projektiranjem našeg vrtića pratio sam natječaj, projekt i izgradnju vrtića ‘Medo Brundo’ u Retkovcu arhitekata Hrvoja Njirića i Davora Bušnje u Zagrebu. Kako arhitektura ipak ponekad može biti i brza, autori su realizirali od natječaja do useljenja svoju kuću u rekordnom roku od dvije godine. Naš je projekt tekao bitno sporije, tipično za arhitektonsko-urbanističko okruženje u Hrvatskoj. To zaostajanje u vremenu bilo je sa današnje distance vrlo plodonosno – projekt sam mogao usporavati i ubrzavati u pojedinim njegovim fazama osvrćući se više puta na sebe i naše postavke, te takva iskustva i zaključke dovoditi u usporedbu s odličnim Hrvojevim projektom.
Ni jedna arhitektonska zamisao ili ideja ne može krenuti od sebe same, te ju je nemoguće gledati izvan konteksta povijesti i iskustva prethodnika, nastanka, mjesta i okolnosti u kojima je arhitektura realizirana. Ona je, barem u mom slučaju, derivacija nakupljenog znanja, emocija i iskustva arhitekture prije mene i paralelna trenutku u kojem djelujemo. Kad je realizacija Hrvojevog vrtića bila privedena kraju, a mi upravo završavali izvedbene projekte, nazvao sam kolegu i zamolio ga da nas provede kroz svoju kuću. Što iz razloga arhitektonske radoznalosti i ‘navučenosti’ na struku s neutaživom žeđi za spoznajom nove arhitekture, što zato da mi prolazak kroz završeni projekt možda pomogne u rješavanju vlastitih kreativnih nedoumica i otvorenih pitanja našeg projekta, krenuli smo u uzbudljivu arhitektonsku šetnju. Izlet u vrtić, šetnja kroz vrtić.
Iskustva prostornosti realizacije, njezina materijalizacija te tjelesni doživljaj arhitekture uvijek mi je bio potreban da do kraja sebi pojasnim i spoznam energiju neke kuće i projekta. Prolazak u vremenu, taktilnost materijala, miris i zvuk prostora, svjetlo, sve je to u projektu nemoguće spoznati i doživjeti, a ponajmanje potrebno racionalno predvidjeti. Ljepota nepredvidivosti procesa i korigiranje vlastitih postavki i premisa u toku materijalizacije arhitekture uvijek je nenadoknadivo korisna ako je moguće da se u postupku realizacije dogodi.
Sunčano zimsko jutro, djeca u sobama, odgajateljice spremne na posjet, ravnateljica ne baš spremna na komunikaciju.... krećemo....započinje uzbudljiva arhitektonska šetnja. Mogućnost da hodam kroz netom realiziran projekt doveo me do trenutka nekih spontano nastalih zaključaka. Arhitektura vrtića ostala je uz škole i poneke građevine društvene namjene posljednji azil za klasično bavljenje arhitektonskim prostorom. Mogućnost kreiranja različitih prostorno-funkcionalnih sklopova i definiranja mjesta susreta, edukacije i socijalnog kontakta arhitekturom moguće je upravo ovdje. Vrtić za djecu, vrtić za arhitekte. Zabavište za djecu zabava(ište) za arhitekte. Pod zabavom podrazumijevam zadovoljstvo i sreću trenutka kada arhitektonskim alatima proizvodimo uzbudljiva i poticajna mjesta i trenutke. Arhitektura vrtića mora osigurati kvalitetan proces u vremenu, educirati niz generacija i biti okvir za odrastanje i znatiželju. Vrlo jasna pravila, dimenzioniranja i funkcionalni sklopovi omogućuju njihove različite interpretacije i derivacije.
Prvo što mi je odmah bilo tjelesno jasno ulaskom u vrtić da će ‘naš’ ostavljati potpuno drugačiji dojam od ovog odličnog projekta. To mi je bilo jako drago, ali postavljam si pitanje kako iskustvo kolege upotrijebiti u svojim mislima i kako ga pretvoriti u poticaj za novo stvaranje? Komunikacija i doživljaj realizacije kao kreativna i poticajna struktura. Paralelno sam se prisjetio idejnog projekta, tlocrta, karakterističnih njirić skica i modela koji sa svojim konceptualnim, funkcionalno-oblikovnim postavkama savršeno odgovaraju na postavljeno pitanje parcele, konteksta. Hrvoje na skučenoj parceli radi složenu strukturu introvertiranog tepiha. Vrtićke jedinice sa zatvorenim atrijima i scenarij unutrašnje ulice oko koje postavlja sve zajedničke i uslužne funkcije vrtića definiraju os i arhitektonsku kičmu kuće.
Već prvim korakom u ulazni hal dočekao me potpuno drugačiji osjećaj od očekivanog. Koji je razlog tome? Shvatio sam da ću morati dublje ući u analizu materijalizacije, te da sam sada pred uzbudljivim trenutkom u kom me projekt dovodi u još jedan krug spoznaje i traži od mene dodatnu koncentraciju, analizu projekta-realizacije. Kada me Maroje Mrduljaš pozvao da napišem ovaj tekst o vrtiću ‘Medo Brundo’ u Retkovcu, pristao sam iz prve, bez razmišljanja. Razlog prvi: pojasniti sebi samom (a možda i drugima) neočekivani osjećaj iskustva realizacije projekta na takvom vrhunskom primjeru. Razlog drugi: dati svoj skromni prilog Orisu i njegovom uredništvu u pokušaju da pokrene konstruktivno-kreativni dijalog unutar struke oslobođen klišeja i navada arhitektonskog pisanja i kritike. Pisanje i kritika kao projekt za sebe. Pisanje kao iskustvo komunikacije i mentalni fitness i otvorena razmjena misli s kolegama koja nas jača i postavlja u jaku poziciju naspram svakodnevnog djelovanja u ‘stvarnom svijetu’. Upravo taj stvarni svijet Hrvatske u kojoj je sve moguće, a i nije... dovodi do nepredvidivih i kreativnih trenutaka i novih mogućnosti. Prostor ‘između sustava’, nepredvidivost i nestabilnost kreativni su okvir (bar meni) u današnjem djelovanju.
Hrvojev vrtić sukladno projektnom zadatku i programu definira i projektira prostor na križanju dviju ulica kao svojevrsni urbani dijalog vrtića i grada. Položaj građevine i njezina parcela zasigurno bi bila primjerenija poslovnoj ili uslužno-trgovačkoj namjeni. Upravo tu manu ugrađenu u bit projektnog zadatka Hrvoje koristi kao svoju prednost. U startu snažna odluka koju zapravo nameće sama parcela i njezin ‘nemirni’ kontekst, te dovodi vrtić i parcelu u poticajni sukob-odnos sa gradom. Dio parcele prepušta gradu i javnoj komunikaciji. Odličan i hrabar potez koji ne bi bio moguć unutar sustava koji nameće i definira idealna pravila parcele, položaj i njezine dimenzije.
Nastavno na ulazni atrij koji se povezuje s dijelom parcele izvan ograde vrtića i predstavlja javni i urbani dio parcele dolazimo do unutrašnje ulice sa nizom sadržaja, staklenih kutija – od ravnatelja, do računovodstva, švelja, preko pedagoga, koji izravno komuniciraju s prolaznikom i djecom. Takav potez osigurava konstantni dijalog između strana i neprestano pretapanje odgoja, komunikacije, edukacije i usredotočenosti jednih na druge, bez obzira na to s koje strane stakla se nalazili. Od odgajatelja, preko djece, do švelja i kućnog majstora, preko kuhara i pedagoga, sve je pretpostavljeno i definirano staklenim okvirom ili pokretnim kliznim stijenama velikog polivalentnog atrija. Upravo taj vrhunski oblikovan i tehnološki dorađen prostor ostavlja dojam koji u našoj percepciji vrtića nije bio do sada poznat. Iz tog razloga prvi dojam nakon ulaska kroz ulazni hal doveo me, a vjerujem i svakog drugog posjetitelja, u neočekivani odnos s kućom. U današnjem vremenu ‘disneylandizacije’ stilova i sveopće poplave ‘pevec-kika’ estetike ovakav vrtić i prostor ulaznog hodnika sigurno dovodi djecu, a i njihove roditelje, u sukob između ustaljenih navika i načina života u okvirima svojih kuća te biva svojevrsni edukativno-prostorni tjelesni šok, katarza, trenutak spoznaje drugačijeg i visokoestetiziranog i oblikovanog arhitektonskog prostora.
Natječajnim projektom definirani prostor boravka za odgajatelje koji Hrvoje nepogrešivo smještava u prizemlje na rubu parcele, u dijelu urbanog dijaloga vrtića sa gradom, nažalost biva eliminiran u toku realizacije glavnog projekta. Požarni propisi i proračun dokazali su i pokazali da ‘požarno opterećenje’ građevine ne može podnijeti vrtićku jedinicu na katu, te je potrebno upravu vrtića smjestiti na kat građevine, a vrtićku jedinicu u prizemlje na mjesto gdje joj realno nije idealno mjesto. Time je nažalost izgubljen dio komunikacijske živosti i funkcionalne prokrvljenosti prostora vrtićke ulice. Pomicanje prostora za odgajatelje na kat građevine bitno je poremetilo Hrvojevu ideju o prožimanju javnih sadržaja s vrtićem. Tu dolazimo do pitanja koje sebi često postavljam. Da li se građevine mogu i trebaju projektirati scenarijima ili klasični arhitektonsko-prostorni konstrukt svojim elementima ploha, bridova, platformi i prostornim razdiobama udomljuje sadržaje i kreativno potiče upotrebu prostora neovisno o namjeni, pravilima i uvjetima korištenja?
Vrtićke jedinice su, kao i ‘vrtićka-ulica’, oblikovane minimalistički kao pažljivi ali vrlo precizni okviri unutar kojih se odvija život i rast mališana. Namještaj projektiran po mjeri prostora, bojan bijelom bojom zidova, zajednički ostvaruju efekt prostornog elementa gdje sjena, plohe i udubine definiraju mjesta u jedinici. Prostor je podijeljen u dvije visine. Ona okrenuta starijima je 3 metra (nešto viša od uobičajene) a druga, visina 1 metra, namijenjena je mališanima. Dio namještaja i ogledala definira tu intimnu i na prvi pogled odraslima nevidljivu projektiranu visinu, prostor djece. Spajanje ploha zida, lomovi svjetla preko reflektirajućih i staklenih ploha, te brižljivo projektiran namještaj spajaju se sa žutim elementima opreme i pokretnih mekih strunjača. Žuta boja pretapa se u travnato zelenu. Zelenilo smiruje, slova i rečenice putuju po staklenim plohama. Visokoestetiziran i zahtjevan prostor. Hrvojevo inzistiranje na toj odluci, te upotreba tehnološki savršenih materijala i tehnologije zasigurno će ostati duboko urezani u sjećanje djece koja ga koriste. Roditelji i odgajatelji također ovakvim su projektom dovedeni pred gotov čin gdje se moraju maksimalno koncentrirati na svakodnevni odgoj djece i prenositi energiju radoznalosti i potrebu za stjecanjem znanja koju ovaj vrtić vrlo zahtjevno generira i postavlja pred svojeg korisnika. Arhitektura kao generator samodiscipline i koncentracije.
Zadnjim rečenicama i slovima ovog teksta odlazim na Krk u prvi službeni posjet gradilištu, ovog puta kao nadzorni inženjer (na gradilištu me uopće ne poznaju kao projektanta). Veselim se trenutku kad ću s Hrvojem prošetati gotovim vrtićem, te se nadam da će sve ovo nakon 10 mjeseci gradnje rezultirati svojevrsnim nastavkom priče. Ako to rade s filmovima i knjigama, zašto mi ne bismo započeli s istom praksom u arhitekturi. Odgovor Hrvoja slijedi ... To be continued!